22.06.2006., četvrtak
Tolkien.hr
Evo i taj dan je došao - čast mi je predstaviti vam:
tolkien.hr
Ako imate spisateljskih ili crtačkih talenata a ispoljavate ih u fantasy žanru - javite nam se - želimo promovirati i podržavati mlade hrvatske autore.
A sad na godišnji odmor i kad se vratim odmorena bacam se u nove radne pobjede (čitaj pisanje postova ovdje na blogu)
Sve vas voli i pozdravlja
vaša Gal
|
28.05.2006., nedjelja
POZDRAV I ISPRIKA
Prvo da vas sve lijepo pozdravim i ispričam vam se što sam vas tako ostavila bez riječi (ali tadašnje su prilike nažalost bile takve)
Želim vam samo reći da nisam sve ovo vrijeme sjedila prekriženih ruku i kontemplirala već sam stvarala ovo:
Ea - hrvatski Tolkien portal
Obzirom da je portal narastao na respektabilnu razinu ponosno vam ga predstavljam :-)
Sada smo trenutno u fazi prebacivanja istog na CMS, naravno radi lakšeg upravljanja sadržajima, pa ću i ja uskoro dobiti malo slobodnog vremena da se posvetim pisanju što ovog bloga, što onog FanFictiona :-)
Ako vam se portal sviđa i ako ste ljubitelj Tokienova lika i djela, a pri tom imate i dara za pisanje - slobodno nam se pridružite nekim člankom, osvrtom, esejom...
Radove mi možete slati na moj mail
Pozdrav
vaša Gal
|
06.02.2006., ponedjeljak
KO TU KOGA? ILI SAURON JE MALA BEBA ZA HRVATISTANSKE POLITIČARE
Baš si nešto gledam ovu vašu zemlju Hrvatistansku. Stvarno je lijepa. Imate baš sve - i plavo more i bijele planine i zelene ravnice. Mogli bi uživati kao malo tko na svijetu. Mogli bi, da nemate političara. Stvarno ne kužim što su vam oni trebali. Kad smo već kod toga, moram priznati, da ne kužim ni čemu oni služe.
Uzmite na primjer Lothlorien - nema tamo ni izbora ni parlamenta ni vlade a bogme ni općinskih vijeća i skupština. Tamo smo Celeborn i ja imali svu vlast u svojim rukama. A kako smo bili nadasve mudri i plemeniti vladari kojima je dobrobit njihova naroda na prvom mjestu - Lothlorien je naprosto cvjetao u blagostanju. Svi su bili sretni i zadovoljni (dok se Sauron nije opet dignuo ali to je već sasvim druga priča).
Ovdje kod vas, ako smijem kao jedan stranac primjetiti, stanje je posve drugačije. Političari, ili kako ih vi zovete - predstavnici naroda, prvo gledaju kako da namire sebe i svoje a za narod ako nešto ostane. Pa se tako dogodilo da su se sasvim odnarodili i izgubili doticaj sa bazom (tj. onima koji su ih izabrali). Posljedica toga su suludi, normalnom čovjeku posve nerazumljivi zakoni. Posljednji u nizu je nacrt novog Zakona o zdravstvenom osiguranju.
Koliko god to zvučalo nevjerojatno (a vjerujte mi, zvuči jako nevjerojatno) u tom nacrtu piše, između ostalog što sad neću komentirati, i ovo - hrvatistanski pacijenti biti će kažnjeni iznosima od 8 kuna do čak 15000 kuna ako se ne budu strogo pridržavali liječničkih uputa o liječenju. Iliti morat će slijepo i bez mogućnosti izbora provoditi propisanu terapiju. Iste ih kazne očekuju i ako sami prouzroče nesposobnost za rad (gle krasne velike rupetine u zakonu, dušu dalo za razne malverzacije!) te ako bolest ne prijave liječniku u roku tri dana od trenutka oboljevanja (što je s onima koji su prebolesni da se dignu iz kreveta i odu do liječnika).
Meni, strankinji nenavikloj na vaše zakone i običaje, ovo zvuči potpuno nevjerojatno! I protuzakonito. Možda čak i protuustavno jer poništava osnovno ljudsko pravo na izbor. O tome da za ovako nešto nisam čula nigdje na svijetu (skužila sam da Hrvatistanci jednostavno obožavaju biti posebni) neću ni pričati.
Zato vas molim da mi objasnite - ko tu koga?!? Ili sam opet, kao vilenjakinja koja je pukim slučajem zaglavila u Hrvatistanu, opet nešto krivo shvatila?
|
05.02.2006., nedjelja
BLOG OSCARI
Danas sam saznala da je moj blog osvojio Oscara u dvije kategorije - Najbolji blog sa izmišljenim postivima i Najbolji blog :-) Lagala bih vam kad bi rekla da nisam ponosna. Lijepo je dobiti priznanje za svoj rad, a još je ljepše kad ga dobijete od onih za koje ustvari i stvarate - čitatelja. Hvala vam od srca :-)
Naravno, kao i sve dodjele nagrada u ovoj zemlji ni ova nije mogla proci bez onog poznatoga hrvatistanskog jala (na koji se polako i navikavam kao na nešto normalno) pa su se neki pobunili zbog neobjektivnosti glasača. Ne znam ko im je branio da i sami glasaju i tako promijene pobjednike. A onoj staroj - o ukusima se ne raspravlja - da ni ne pričam.
Ali neću se danas osvrtati na male duše - sretna sam i zadovoljna i sve vas volim :-)
|
04.02.2006., subota
KAD SE MALE RUKE SLOŽE...
Ružne se stvari događaju u svijetu, ružne se stvari događaju u Hrvatistanu, ružne se stvari događaju na blog.hr :-(
Već nekoliko dana vodim unutarnju borbu sama sa sobom - pisati o zlu koje je pogodilo hrvatistansku blogosferu ili ne. Pa sam se odlučila za ovu drugu opciju. Neću još dodatno mutiti vodu, neću dodavati ulja na vatru - samo ću vam ispričati jednu lijepu priču koja mi je ovih poslijednjih (crnih) dana vratila vjeru u ljude, posebno Hrvatistance.
Dakle, bio jednom jedan otac (nazovimo ga Petar), sirotinja neka iz malog sela pokraj Novske. Zlo koje se tom čovjeku dogodilo teško je i opisati - prvo je postao invalid rada pa sad živi od 1100 kuna mirovine, zatim mu je na porodu umrla voljena žena, a na kraju su mu "stručnjaci" iz Centra za socijalni rad oduzeli dugo željeno kćer (neka bude Tina) i smjestili je u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj.
Objašnjenje za taj potez bi, da nije tragično, možda bilo i smiješno - di će se on tako siromašan i neuk brinuti o novorođenčetu. Ljubav i želja oca da se brine o svom djetetu izgleda da nisu dovoljne krutim birokratskim umovima koji su procijenili da će djetetu biti bolje u domu, sa desetcima jednako tako nesretne djece, uz oguglale i potplaćene tete koje svako jutro (bilo ljeto ili zima) u sedam sati hodajuću djecu "izbace" na dvorište a bebe u krevetićima na balkone. Da se čeliče - objasnile su mi kad sam ih pitala zašto to rade?!? (dvije sam godine stanovala u susjednoj kući i prozor moje spavaće sobe je gledao na dvorište doma, svako me je jutro budio plač i cika te dječice pa sam i ja često plakala skupa s njima u nomoćnome bijesu).
Onda je junak ove naše priče krenuo u borbu protiv birokracije (a svatko ko je imao posla sa hrvatistanskom birokracijom zna što to znači) i povratak svoje kćeri u njihov skromni dom. Borba je trajala dugih, predugih četrnaest mjeseci. Za cijelo je to vrijeme brižni otac odlazio u posjet svome djetetu u Zagreb da ga malena ne zaboravi. Ako je morao birati između ručka i karte za bus, izabrao bi ovo drugo. Borba mu nije bila uzaludna - napokon je svoju jedinicu doveo u 28 kvadrata trošne kućice i sad njih dvoje žive u sreći i ljubavi od 1100 kn mjesečno.
Ako se pitate di je tu lijepa priča koju sam vam na početku obećala, strpite se još malo. I ja sam se isto pitala pa sam nazvala Jutarnji list koji je priču prvi i objavio i zanimala se kako bih im mogla pomoći i postoji li neki račun di bi mogla uplatiti nešto novca za njih. Odgovor me jednostavno oduševio - javilo im se na tisuće Hrvatistanaca, iz zemlje ali i iseljeništva, svi sa istom željom - pomoći bližnjemu svome. Pa sam i ja od srca uplatila onoliko koliko sam mogla.
I baš čitam jutros Jutarnji (znam da bi se ovo možda moglo smatrati reklamom ali su ovaj put stvarno i zaslužili) i plačem. Od sreće ovaj put (kad me malo bolje upoznate naviknut će te se da ja plačem u svim prigodama, tužnim i sretnim, plačem kad naši sportaši pobjeđuju i kad gube, plačem kad svira himna, plačem na "Ne dirajte mi ravnicu" ali i na "Djevojku sa čardaš nogama" - da skratim, velika sam plačljivica). Dobri su ljudi skupili 160.000 kn na račun hrabroga oca i njegove kćeri, kućica im je tako zatrpana poklonima da se jedva mogu kretati. Kako je sve krenulo, uopće više ni ne sumnjam da će junak naše priče dobiti i ono što najviše priželjkuje - posao u skladu sa svojim invaliditetom - tako da sam može izdržavati sebe i dijete. Ovim im putem želim svu sreću i blagostanje.
Vi ste me Hrvatistanci opet iznenadili - pokazali ste mi koliko ste veliki kad najviše treba, kako vas ljudska nesreća neće ostaviti srca kamenoga, kako niste tvrdi i jalni (što bi ponekad neupućeni stranac poput mene mogao pomisliti na osnovu nekih vaših djela). Hvala vam na tome.
Ali zašto to ovdje pišem? U nadi da će malo ove dobrote i topline prijeći i na ovu nesretnu, razjedinjenu blogosferu i da ćemo se prestati međusobno napadati i blatiti.
Svi koji žele pomoći Tininom ocu mogu to učiniti na adresi:
Petar Brtan, Sigetac 13, 44 330 Novska
Ili na tekući račun: PBZ 3204991471
|
28.01.2006., subota
UOPĆE NIJE BITNO ŠTO NAM JE CRKLA KRAVA - BITNO JE DA CRKLA I SUSJEDOVA
Vi Hrvatistanci ste stvarno čudan narod. Taman kad pomislim da sam vas napokon shvatila - vi me uspijete ponovno iznenaditi. Iako sam si utvarala (da citiram onog vašeg poznatog nogometnog izbornika - baš me zanima bi li pristao trenirati moje Lorienske leptiriće - da samo vidite kakve sam im prekrasne svilene dresiće sašila - nema ničeg ljepšeg od vilenjačkih nožica u svilenim bermudicama) da se sad već skroz dobro snalazim u vašim običajima i društvenim normama - stvarnost me ponovno demantirala.
Kako vam kod nas, u ubavom Lothlorienu, vladaju neke posve druge vrijednosti (ako vam susjedu npr. pukne talan podrazumijeva se da ćete mu pomoći ponovno ga izgraditi jer vilenjak vilenjaku nije varg) bila sam potpuno nepripremljena za ovo što se kod vas događa.
Uglavnom, da sad ne ponavljam sve mučne detalje jer mi je stvarno zlo od njih, ne samo da su isti oni kojima sam pomogla samo iz razloga što sam im bila u prilici pomoći prvu priliku iskoristili da mi zabiju nož u leđa, već su tvrdili (valjda da umire vlastitu nečistu savjest) da sam to napravila iz vlastite koristi (iako mi nisu mogli objasniti koja bi to korist bila).
A kako sam imala poprilično veliku vjeru u ljude (posve netipično za jednu vilenjakinju visokoga roda) ponovila sam isti grešku više puta - rezultati su bili gotovo identični. Pa sam iz toga izvukla neke zaključke (mislim da ih vi zovete narodne poslovice):
- Hrvatistanac je Hrvatistancu vuk;
- Pomozi Hrvatistancu (sirotu) na vlastitu sramotu;
- Ne vjeruj Hrvatistancu ni kad darove nosi;
- Ko tebe kruhom ti njega kamenom (ili je to možda išlo obrnuto?) i (meni osobno najdraža)
- Nije bitno što nam je crkla krava - bitno je da je crkla i susjedu.
Malo me to čudi u zemlji u kojoj 96% stanovništva tvrdi da je pročitalo neku debelu knjižurinu u kojoj piše - Ljubi bližnjeg svoga.
P.S. Ako sam što krivo shvatila oprostite mi - nisam ja odavdje, mene je samo more doplavilo u Hrvatistan.
|
24.01.2006., utorak
POTRES I PIROVA POBJEDA
Sinoć je dakle bio potres u Zagrebu, lagani potresić zapravo - a upravo je fantastično koliko smo se svi prepali.
Baš sam pisala komentar na Blogs wide shut, kad li je zatreslo tako da je taj moj komentar ispao malo kretenski - tipa "ko im je kriv, same su otišle a upravo trese u Zagrebu" :blush:
Ja nisam vrištala "HOĆU ŽIVJETI" već sam ostala sjediti pred monitorom (valjda zato što su mi se koljena previše tresla da bi hodala) i razmišljala koliko ima smisla u neboderu se sakriti ispod štoka :-)
Inače, moj je jučerašnji prosvjed urodio plodom - Darius je odlučio iz onih PRAVILA KORIŠTENJA maknuti IZMIŠLJENE PRIČE. Istina bog - još se uvijek te izmišljene priče ne smiju prijavljivati za naslovnicu jer nisu od općenarodne koristi ali mi se barem ne diže kosa na glavi svaki put kad pogledam taj pop-up (a obzirom da očito imam mazohističkih sklonosti gledala sam svako malo).
Još da maknu ona crvena slova i riječ ZABRANJUJE SE.
Čim vidim crvenu boju meni se zacrni pred očima a zabrane u meni izazivaju neodoljivu potrebu da radim upravo to što mi je zabranjeno.
|
23.01.2006., ponedjeljak
RIJEČ, DVIJE O DISKRIMINACIJI I OSTALIM "LAKŠIM" TEMAMA
Dragi moji, krenuh ja vama večeras napisati ispriku što sam potrošila zalihu napisanih pričica kojima sam vas (nadam se) uveseljavala zadnjih 15-tak dana i zamoliti vas za razumijevanje i strpljenje dok ne ulovim vremena nastaviti pisanje.
I tako otvorim ja blog editor i taman da ću post nasloviti ISPRIKA kadli mi u oči (dobro u jedno oko jer mi drugo prekrivaju vrlo moderne asimetrično ošišane šiške) upadne vrišteće crveni okvirić u kojem piše PRAVILA KORIŠTENJA. Otvorim ga i skoro padnem na dupe. Piše doslovno ovo (citiram bez prethodnog pitanja za dozvolu - molim nekog odvjetnika među blogerima da mi se javi u slučaju da me tuže):
Prijava teksta uredništvu
Odabirom ove opcije vaš tekst će biti prijavljen redakciji Blog.hr-a. Uredništvo će potom pogledati o kakvoj se informaciji radi, a ovisno o zanimljivosti tekst može biti objavljen na naslovnici Blog.hr i Monitor.hr ako se može iskoristiti kao vijest.
Ako se vaš tekst objavi, u jednom danu bit će na raspolaganju više od 230.000 čitatelja, čime vaš glas znatno dobiva na težini.
Važna napomena:
- smiju se prijavljivati samo informativni tekstovi: osvrti, ekskluzivne priče, izvješća s raznih događaja, recenzije, kolumne, putopisi i sve informacije koje mogu biti od koristi širokim masama
- ne smiju se prijavljivati tekstovi koji nisu informativnog karaktera: vicevi, pjesme, izmišljene priče, poštapalice i slično
Ovu mogućnost koristite ako želite da vašu informaciju čuje veliki broj ljudi jer vi ste potencijalni "novinar".
Svaki korisnik se obvezuje da neće prijavljivati tekstove u kojima namjerno i svjesno iznosi neistinite informacije te koje nisu informativnog karaktera. U protivnom će se korisniku do daljnjega onemogućiti ova opcija.
Pročitam jednom, dva put, triput... uvijek vidim isto - kako prethodno nisam konzumirala ludijeh gljiva biće da onda to i stvarno piše.
Prva reakcija - odo ja obrisati svoje blogove iz protesta. Brzo se zaustavila - ne želim da me trpaju u isti koš sa onim Američanima što su ovih dana pobrisali svoje - znači ta opcija otpada :-(
Reakcija br. dva - odo pisati protesno pismo uredništvu i pobuniti se protiv diskriminacije nas koji pišemo (majko moja formulacije) IZMIŠLJENE PRIČE. Napisah protesno pismo, potpisah se punim imenom i prezimenom te svojom uredničkom funkcijom vrlo sličnog medija (dakle profesionalnog novinara a ne novinara wana be) - malo mi je bolje ali još nisam posve zadovoljna :-(
Treća i zadnja reakcija mi je bilo pisanje ovoga posta - morala sam javno izraziti zgražanje nad najnovijim trendom u HR blogosferi - diskriminacijom blogera prema žanru u kojem pišu - još mi nije lakše ali se barem tješim da sam napravila sve što sam mogla :-)
|
22.01.2006., nedjelja
Quest for Galadriel (dio sedamnaesti)
Galadriel je promatrala kako se svjetlo širi, rukama naslonjena na snažni vrat svoje kobile. Pod njom, svijet je prelazio iz tame u svjetlo dok se zora šuljala preko visova. Blijeda se maglica dizala iz male udoline u koju su jahale. Polako je počela osjećati prve znakove umora. Istel ju je neumorno nosila cijelo popodne i noć a prijeđene milje kao da uopće nisu ostavljale traga na srebrnom mearasu.
”Ovdje ćemo se odmoriti, konjiću moj”, obratila se konju, ”možda ti nisi umorna ali ja ne mogu dalje. Gle, dolina je prekrivena sočnom travom, a tamo na sjevernom rubu vidim i mali izvor. Tamo ću sjahati.” Istel zanjišti u znak razumijevanja i odnese ju ravno do potoka. Galadriel sjaše s konja i požuri isplahnuti putnu prašinu s lica. Ledena ju je voda osvježila ali joj nije uklonila nemir koji se polako ali sigurno uvlačio u nju. Polako sjedne na obližnji kamen. Iz naprtnjače izvadi paketić lembasa, odlomi mali komadić i stane ga jesti. Za to je vrijeme njena kobila zadovoljno pasla travu. Galadriel uzme dvije čuturice koje je prethodnog dana zarobila od divljih ljudi, isprazni ustajalu vodu iz njih pa ih napuni čistom, ledenem izvorskom vodom.
Sve je to radila potpuno mehanički – misli su joj bile miljama daleko. Zabrinuto se osvrnula oko sebe. Svijet se mijenjao – osjećala je to u vodi, osjećala je to u zemlji, namirisala je to u zraku. Mnoge će stvari biti izgubljene. Neće ostati nikoga da ih pamti. Sjedila je tako satima potpuno nesvjesna vremena i prostora oko sebe. Iz crnih misli prene ju njištanje. Istel je stajala iza nje i gledala ju toplim tamnim očima. Kobila kao da je razumjela koje su brige mučile Galadriel pa ju je došla obodriti. ”Imaš ti pravo prijateljice draga”, obrati joj se Galadriel nježnim glasom, ”ne vrijedi nam sada očajavati. Ono što se mora dogoditi – dogodit će se. Ja to ne mogu spriječiti. Tama dolazi – to je nažalost neizbježno. Ali ja ću čekati ishod ovoga rata i kad Dobro na kraju pobijedi, a pobijedit će u to uopće nema sumnje – moj će zadatak biti iscjeljiteljski i obnoviteljski – ME će trebati moju pomoć. Zato sad moram odmaći što dalje od Neprijateljeve utvrde i pobrinuti se da mu nikada više ne dopadnem šapa”, odlučila je.
Puna nove nade i hrabrosti Galadriel skoči na noge. Pokupi svoje stvari, zajaši Istel i uzvikne: “Noro lim, Istel, noro lim! Ortheritham hain! (Juri Istel, juri! Pobjeda je naša!)” Ždrjebici nije dva puta trebalo ponavljati naredbu - pojuri poput vjetra. Prešle su milje i milje prije nego li je Galdriel ponovno zaustavila mearasa na vrhu jednog brijega. Sunce je bilo nisko na zapadu i mrak se polako počeo spuštati oko njih. Ali nije noć bila ono što ju je zabrinjavalo – oštre oči njezina konja sasvim su se dobro snalazile i u mraku. Nešto joj drugo privuče pažnju – s juga su se prema njima valjali crni, tmasti oblaci. Gusta se bijela magla povijala po udolinama. Galadriel osjeti kako joj jeza prolazi cijelim tijelom.
”“So it begins”, zabrinuto prošapta Galadriel silazeći s konja.
|
21.01.2006., subota
Quest for Galadriel (dio šesnaesti)
Galadriel je šapćući umirujuće riječi na vilenjačkom jeziku oprezno koračala prema kobili – nije ju željela prestrašiti i otjerati. Usput je navukla haljinu koju je trčeći prema jezercetu prebacila preko grma. Srebrna je kobila podigla glavu i pogledala ju tamnim, pametnim očima. Zanjišti u znak pozdrava.
”Creoso, mellonamin. Im Galadriel (Pozdrav, prijatelju. Ja sam Galadriel)”, obrati se Gospodarica Lothloriena životinji pružajući ruku da je pogladi po srebrnoj grivi. Kobila nervozno zanjišti pomičući se korak unazad. ”Sedho (miruj), ne plaši se, neću ti učiniti ništa nažao - ja ti nisam neprijatelj”, govorila je tihim glasom. Kao da ju je razumjela kobila joj se približi. Galadriel je objema rukama obuhvati oko vrata, nasloni svoju glavu na njenu i stane joj tiho govoriti. Dugo su tako nepomično stajale, tek se povremeno moglo čuti tiho njištanje. Kad su završile - Galadriel je znala da je dobila vjernu prijateljicu koja će ju nositi bez obzira na opasnost. Jer kobila je bila jedna od Mearasa, ponosne i mudre, lakonoge i dugovječne rase konja. Legende kažu da ih je iz Valinora u ME donio sam Orome. Ovi su konji razumjeli ljudski govor a jahati su ih mogli samo oni kojima su sami dopustili da ih jašu.
”Mora da ju je sam Eru stavio na moj put – nije se mogla pojaviti u boljem trenu”, zadovoljno je razmišljala. Saplevši prste u kobilinu grivu elegantnim se skokom našla na njenim leđima. Mearas nikad ne bi dozvolio da ga osedlaju ali to joj neće predstavljati nikakav problem – vilenjaci ionako jašu bez sedla. Nježno ju je podbola nogama i kobila pojuri. Jurile su udolinom nekoliko krugova prije nego što su se zaustavile uz samo jezero. ”Zvat ću je Istel (silver light na Quenyi) – to joj ime odgovara”, odlučila je.
Otišla je do ruba jezera i sjela na kamen. Kobila ju je slijedila. Čistoj i osvježenoj, zadovoljnoj zbog činjenice da više neće morati pješačiti – Galadriel se probudio apetit. Izvadila je ostatke pečenoga zeca iz naprtnjače i stala ga žvakati. Nažalost meso nije bilo ni upola sočno kao jutros ali se još uvijek dalo jesti. Istel je pasla u mirno blizini. Prelazeći pogledom po udolini, jezercetu i vitkim jelama – Galadriel pomisli kako bi na ovom mjestu mogla ostati duže. Bile su to, nažalost, puste želje – jer je bilo pitanje trenutka kad će Onaj-kojeg-više-nikad-ne-bi-željela-sresti otkriti da je pobjegla i pokrenuti potragu za njom. ”A do tog trenutka bolje mi je odmaknuti što dalje od Utumna”, razmišljala je, ”srećom sad imam Istel da mi pomogne u tom”.
Pogledala je u nebo – sunce se polako počelo spuštati prema zapadu – bilo je vrijeme za pokret. ”Do mraka imam još 3-4 sata. Nebo je vedro što znači da će mi noćas mjesec i zvijezde osvjetliti put. Ako se Istel s tim bude slagala prije slijedećeg odmora mogle bi jahati 6-7 sati”, planirala je Galadriel. I taman u trenutku kad je htjela ustati u glavi začuje poznati glas.
”Galadriel, draga moja punice, zahvaljujem Euru što sam te našao živu i zdravu i još k tome slobodnu”, govorio je njen zet Elrond. ”Od trenutka kad smo primili strašne vijesti o tvojoj otmici pokušavam stupiti u kontakt s tobom. Do sada nisam imao uspjeha. Kako si mu pobjegla”, upitao je zbunjeno.
”Spustila sam se užetom sa tridesetog kata Utumna”, odvratila mu je. ”Ali ispričat ću ti sve kad se vidimo. Reci, jesi se čuo s Celebornom. Ja ne mogu do njega.”
”Znam samo da traži Imrahila po Maglenom gorju. Ni ja ne mogu do njega – zatvorio je sve prilaze k sebi”, žalio se. ”Ali zato imam drugih dobrih vijesti za tebe - Feanor svoju grupu vodi u Imladris – za dva bi dana trebali biti ovdje. Pružit ću im okrepu i savjete a možda i koji od mojih ljudi odluči nastaviti put s njima. Poslao sam sinove pred njih jer se okolicom vrzmaju čete uruka pa ne bi valjalo da ih pred mojim vratima zarobe”
”Odlično – bar će jedna skupina makar na kratko biti sigurna”, ova ju je vijest razveselila. ”Reci im da sam pobjegla i da pokušavam preko Angmara i Carn Duma zaobići Utumno sa sjeverne strane i Maglenim se gorjem spustiti do Rivendella. Nek se požure i krenu mi u susret – sama neću daleko dospjeti – pomoć bi mi dobro došla. A sad bi bilo bolje da završimo – ne bi bilo dobro da privučemo Morgothovu pažnju. Pozdravi djecu”, završila je razgovor Galadriel.
Završivši donekle ohrabrujući razgovor sa zetom, Galadriel skoči na noge lagane. Pokupi svoje stvari, opaše mač i ogrne pelerinu te zviždukom dozove Istel. Srebrna se ždrebica stvori kraj nje i ona ju zajaše. Istel nije čekala zapovijed – lakonoga kobila pojuri brzinom vjetra prema sjeveroistoku – točno u smjeru koji je Galadriel izabrala. Srebrna konjska griva i zlatno-srebrna kosa jahačice spojile su se u jedno vijoreći na vjetru. Milje i milje su ostajale ispod konjskih kopita.
|
|
